veličina fonta

verzija za štampu

copyright

pošalji komentar

Selimović i ostali: Rukovanje sa optuženim

Selimović i ostali

10 februar 2010  Svjedoci Tužilaštva BiH u sudnici su prepoznali prvooptuženog Mehuru Selimovića, koji ih je tokom zarobljeništva u kasarni "27. juli" u Bihaću skoro svakodnevno ispitivao.

“Razgovori su bili svakodnevni. Trajali su po sat-dva i Selimović je bio taj koji je najviše ispitivao. Nikada od njega nisam dobio batine, ali se sjećam jednog šamara”, ispričao je Nebojša Trkulja, koji je kao svjedok Tužilaštva BiH dao iskaz na suđenju Mehuri Selimoviću, Adilu Ružniću i Emiru Mustafiću.

Sva trojica su optužena da su u periodu od februara 1994. do februara 1996. godine pomagali i podstrekavali zatvaranje pripadnika vojske i policije Republike Srpske, te civila, u zatočeničke objekte u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu.

U optužnici se navodi da je Selimović bio referent za kontraobavještajne poslove, referent operativac i zamjenik načelnika Odjeljenja službe vojne bezbjednosti Petog korpusa Armije BiH (ABiH), Ružnić pomoćnik komandanta za poslove bezbjednosti i referent operativca istog odjeljenja, a Mustafić pripadnik Vojne policije Petog korpusa ABiH.

Trkulja je rekao da su, pored usmenog ispitivanja sa Selimovićem, zatvorenici morali i pismeno da odgovaraju na pitanja, i odgovore uglavnom nisu znali.

“Nekada smo satima sjedili i pisali. Uglavnom su to pitanja vezana za ratne zločine, ali ja ih nisam, na primjer, znao. Ako ne znaš odgovor, onda dobiješ brošuru u kojoj se nalaze neki odgovori, pa ih prepišeš i na kraju potpišeš”, ispričao je svjedok.

Nakon dva i po mjeseca, kako je ispričao Trkulja, zarobljenici su prebačeni u Cazin u auto radionicu, gdje su se ispitivanja nastavila.

“Selimović nas je i tamo ispitivao, ali mnogo rjeđe. Tamo su nas više tukli nego u Bihaću. I to sve po noći. Samo uđe njih par u ćeliju i udara te čime stigne – rukama, nogama i palicama. Pet dana nismo sebi mogli da dođemo”, rekao je svjedok.

Trkulja je 1995. godine iz Cazina prebačen u Bihać, gdje je i razmijenjen sa ostalim zarobljenicima. Dana kada su ih vodili na razmjenu, svjedok se sjeća kao “najgoreg u životu”.

“Nikada nas tako nisu tukli kao u tom autobusu. Imali smo zavezane oči, pa ni ne znaš kad će ko da te tresne. Onako krvave i slomljene, još su nas tjerali da pjevamo Bosno moja”, kazao je Trkulja.

Na kraju ispitivanja Selimović je zatražio riječ kako bi kazao da on za premlaćivanja u autobusu nije znao i da se ovom prilikom izvinjava. Svjedok Trkulja je nakon toga ustao s mjesta i rukovao se s njim.

Na ovom ročištu svjedočio je i Pero Plavšić, koji je takođe bio u zarobljeništvu u Bihaću i Cazinu. Plavšić je potvrdio da su zarobljenici dobijali batine, ali da je on bio “privilegovan”.

“Ja sam sa Selimovićem i viski svaki put na ispitivanju pio. Bio sam privilegovan jer sam poznavao neke ljude koje su oni cijenili. Dok su druge tukli non-stop, ja sam batine dobio samo jednom i to u autobusu kada smo voženi na razmjenu”, ispričao je svjedok.

Sljedeće ročište zakazano je za 24. februar 2010. godine.