veličina fonta

verzija za štampu

copyright

pošalji komentar

Problem sa "strancima" u Bosni

Caleb Waugh

Caleb Waugh

Iako sam sasvim lako zavolio Bosnu, moje viđenje predstavnika međunarodne zajednice koji tamo žive i rade je ubrzo postalo mnogo kritičnije.

Nešto što sam gotovo odmah primijetio bila je izoliranost te zajednice u odnosu na sredinu u kojoj se nalaze. Rijetko su na večernjim izlascima bili sa “lokalcima”, kako ih ponekad nazivaju, a često se činilo da stranci žive u nekoj vrsti blaženog zaborava o toj zemlji i ljudima koji ih okružuju.

Na neki način ih nisam toliko ni krivio. Mnogi od njih rade u nekoj oblasti međunarodnih odnosa i seleći se iz jedne zemlje u drugu oni neprekidno uče da se brzo isključe iz nekog mjesta. Vjerovatno to čine zbog saznanja da će tu kratko ostati i osjećaja nepovezanosti jer su u privilegiranom položaju, ili prosto zato što ih nije briga – ili se pak radi o nekoj vrsti kombinacije ovo troje.  

Primijetio sam da mnogi Bosanci osjećaju odbojnost prema svojim stranim kolegama (pa dobro, obično šefovima), a sasvim je moguće da je odbojnost bila obostrana.  

Stranci imaju nevjerovatnu sposobnost da se žale na sve u Bosni – od hrane, preko ljudi ili usluga u restoranima. Ovo mi se i dalje čini čudnim obzirom da većina njih ima novaca za životni stil koji je nedostižan za većinu Bosanaca.  

U Bosni mi se ovaj problem činio posebno izražen. Bio sam šokiran kad sam otkrio koliko su zapravo stranci dobro plaćeni, u poređenju sa njihovim bosanskim kolegama. Čak šta više, mnogima je plata deset puta veća, a manje-više ne rade ništa.  

I nekako u svemu tome, a pri tome priznajem da sam ciničan, ključni termini i koncepti kojima se razbacuju UN, EU i OSCE gube značenje kad znamo ne samo da se te organizacije suočavaju sa internom korupcijom, već i da stranci koji dijele lekcije Bosni imaju poprilične teškoće da savladaju vokabular za naručivanje piva u nekom lokalnom baru.  

Ni sam ne znam koliko sam puta imao šokantne razgovore sa “strancima” kada sam se pitao kako su zaboga ovi ljudi završili u Bosni?. Činilo mi se da mnogi ljudi, a posebno mladi, dolaze ovdje sa nekom nejasnom namjerom da promoviraju ljudska prava ili nešto tome slično, dok u stvarnosti teško da znaju pronaći Bosnu na karti.   

Ne tvrdim da svako treba biti stručnjak, ali bi od pomoći bio makar i interes za regiju u koju dolaze, a ne samo želja da drže pridike o neodređenim idejama ljudskih prava i zarade 3.000 ili više eura, oslobođenih poreza.   

Upravo takva vrsta atmosfere stvara jako ozračje cinizma i među lokalcima i među strancima.  

Stranci dolaze samo za dobru platu, a lokalci se pretvaraju da sa njima surađuju. Stiče se dojam kako je sve to jedna igra, u kojoj obje strane znaju da je ona ipak malo više od fasade.   

Stoga se često primijeti sumnjičavost koja postoji prema vama kao strancu, a teško da mogu kriviti Bosance zbog takvog stava, obzirom na velike razlike u visini plata ili načinu života.   

Ovo sigurno ne znači da moje opsežne generalizacije mogu biti primijenjene na svakog stranca koji radi u Bosni. Ima ih mnogo koji izuzetno dobro poznaju zemlju i uložili su ogromne napore da se integriraju, uključujući tu i učenje jezika.

Nadalje, može zvučati licemjerno da jedan stranac, i to ne bilo kakav, nego najgora vrsta stranca - Amerikanac, daje tako oštru kritiku međunarodne zajednice. Ipak, mislim da je stav mnogih stranaca u ovoj zemlji loš i služi samo za jačanje nezadovoljstva međunarodnom zajednicom u cjelini.  

Važno je stvoriti što manju netrpeljivost između međunarodne i domaće zajednice u zemlji kao što je Bosna, jer je u njoj međunarodno prisustvo i dalje velikih razmjera i vrlo često dominira političkim kretanjima.   

Čini se da se općenita sumnja u strance u Bosni ne može pripisati samo njihovom ponašanju nego i činjenici da međunarodne organizacije koje rade u zemlji teže ka davanju instrukcija, dok pri tome vrlo malo rade na tome da pomognu provedbu tih instrukcija.  

Uz to, problematično je to što mnogi (iako ne svi) stranci u Bosni žive u nekoj vrsti tvrđava, odvojeni od ostatka zemlje. To izaziva dojam da međunarodna zajednica manje služi interesima bosanskog naroda, nego što zapravo djeluje kao neka vrsta kolonijalne elite.   

U takvim uslovima podjele i netrpeljivost su konstantne i komplikovane, obzirom da veliki broj stranaca odbija uraditi stvari poput učenja jezika ili većeg uključenja u društvo. Zbog svih toliko stvarnih problema u Bosni, davno je međunarodna zajednica trebala kritički ispitati vlastito ponašanje i pokušati naći vremena da otkrije zemlju u kojoj živi.

Caleb Waugh je stažist u Uredu BIRN - Justice Report-a u Sarajevu.