veličina fonta

verzija za štampu

copyright

pošalji komentar

Potpunija verzija istine

Ashlinn O'Connor

Aishlinn O'Connor

Većina Amerikanaca mojih godina neće vam znati reći da je Bosna u Istočnoj Evropi. Oni koji su pažljivo slušali na časovima istorije će vjerovatno znati, a naročito dobri studenti će se čak možda i sjetiti da je tu bio rat u devedesetim godinama. Ali, čini se da su rijetki oni koji obraćaju toliko pažnje.

Tako, kad sam rekla prijateljima da ću ovog ljeta stažirati u Sarajevu, mnogi su me blijedo gledali.  

A onda sam rekla roditeljima. Oni me nisu tako blijedo gledali, ali su im oči odavale strah. Oni se sjećaju rata. Sjećaju se snimka prikazanog na američkoj televiziji. A taj grad koji su vidjeli na televiziji nije bilo mjesto na koje su htjeli poslati kćerku preko ljeta.  

Očigledno je da Sarajevo nije više isto mjesto kao što je bilo prije petnaest godina, ali negdje usput su američki mediji prestali obraćati pažnju na Balkan. Iako problemi nisu bili riješeni, sukob je završio. Američke su trupe zaokupljene drugim sukobima, koji sada okupiraju pažnju medija.  

I dok su moji roditelji čitali o trenutnim dešavanjima u Sarajevu kako bi osvježili svoje shvatanje toga grada, ja sam čitala o ratu, kako bih se pripremila na slušanje suđenja za ratne zločine.  

Čitala sam o uzrocima, glavnim događajima i glavnim ličnostima iz rata. Čitala sam o intervenciji, osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i razlozima za osnivanje odjela za ratne zločine na državnom nivou u zemljama regiona. Ali, sve što sam znala pročitala sam u knjigama. Tek kad sam stigla ovdje mogla sam početi razumjevati sve to.

Večerala sam sa svojim domaćinima na balkonu kada je njihova majka pokazala mjesto u planinama odakle su vršeni napadi Vojske Republike Srpske (VRS) i objasnila kako je NATO odgovorio na te napade.

Kasnije je vozač taxija pomenuo da je cesta kojom smo se vozili nekad bila prva linija ratovanja. Pomen žrtava rata na televiziji naveo je kćerku mojih domaćina da ispriča kako je bilo živjeti u gradu u to vrijeme – kako su se borili da nađu hranu i vodu, kako su živjeli u stalnom strahu od granatiranja i kako su se znala cijena ljudskog života.

Ovaj mi je razgovor samo naglasio da nisam mogla ni zamisliti obim tragedije povezane sa ratom, jer nikada nisam preživjela rat. Za moju generaciju Amerikanaca, rat je nešto što se događa u dalekim zemljama. Poznavala sam vojnike koji su otišli u Afganistan i Irak da se bore, a vraćali su se sa pričama o tragediji i očaju. Ali nisam to nikad vidjela, i rat se nikada nije vodio u mom dvorištu.

I upravo sa tim saznanjem koliko sam zapravo malo razumjela rat, pročitala sam optužnicu za prvo suđenje kojem sam prisustvovala. Dva su čovjeka optužena za držanje skoro 1.800 Bošnjaka iz Srebrenice u zatočeništvu i izdavanje naredbe za njihovo ubistvo.  

Trudeći se da shvatim taj zločin, pokušala sam zamisliti 1.800 ljudi. Za mene je taj broj značio više ljudi nego što ima studenata na mojoj godini na fakultetu. Otprilike je jednak zbroju ubistava u gradu New Yorku, Los Angelesu, Chicagu, Washingtonu i Kansas City-u u cijeloj prošloj godini. A optužnica navodi da su se ti događaju desili u samo četiri dana.  

Kad sam napokon pročitala cijelu optužnicu, pokušavajući zamisliti uslove u kojima su zatvorenici boravili i način na koji su svi ubijeni, shvatila sam koliko su teške optužbe u pitanju. Takav je zločin bio nezamisliv – bez obzira da li je počinjen u ratu ili miru. I dok sam pokušavala ne osuđivati optužene prije nego se suđenje završi, nestrpljivo sam čekala da vidim kako će izgledati potraga za pravdom.  

Tad sam ušetala u sudnicu. Ništa nije ukazivalo na to da se ovo suđenje razlikuje od suđenja koja sam pratila u Americi; ništa nije odražavalo važnost i profil koje sam pretpostavljala da će suđenje imati. Bila su tu još samo dva posmatrača: novinar iz BIRN-a i posmatrač iz Organizacije sa sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). Nije bilo porodica žrtava, predstavnika medija, čak ni starijih studenata prava da prate proces.  

Po mom mišljenju ovo je suđenje bilo ključno za sposobnost društva da se suoči sa prošlošću i uspostavi vladavinu prava u demokratskom društvu. Ali, ono što sam zaboravila bila je činjenica da je ovo bilo samo jedno od mnogih suđenja. Suđenja se odvijaju već godinama i nastaviće se i u godinama što dolaze. I dok su možda za mene nova i intrigantna, ona su na mnoge načine izblijedila u ovom društvu.  

Ljudi su nastavili sa svojim životima. Oni provode dane radeći kao nastavnici, doktori i vlasnici dućana. Oni razumiju šta se desilo u ratu jer su to preživjeli. Stoga mnogi osjećaju da ne trebaju znati sve činjenice koje sudovi utvrde.  
Ali, za nas sa strane, procesi pred sudovima za utvrđivanje zakonske odgovornosti i stvaranje istorijskih zapisa su još uvijek intrigantni. Jer, iako nikada nećemo moći u potpunosti razumjeti, svjedočenja iz prve ruke, fotografije i sudske odluke, daju nam informacije koje nas tome bar malo približavaju.

I naposljetku, to će doprinijeti potpunijoj verziji istine. Bit će to verzija koja se može zapisati u istorijske knjige kako bi i Amerikanci i Bosanci mogli učiti iz ove tragedije.  

Aishlinn O'Connor je student političkih nauka, novinarstva i dokumentarne fotografije na Duke univerzitetu u Sjevernoj Karolini. Ovoga ljeta stažira u Uredu BIRN-a u Sarajevu.